Sun11192017

Zadnje ažuriranje02:56:29 PM GMT

Najnovije:

Obljetnica međunarodnog priznanja nezavisnosti Republike Hrvatske – što je od nje ostalo, od nezavisnosti, i Republike Hrvatske?

HRVATSKA 1

„Uzmi ljudima njihova prava, uzmi ga narodu, uzmi ga čovjeku, i što je ostalo, što je u tom slučaju država nego velika razbojnička družina.“

Dana 15. siječnja 1992. godine su zemlje-članice prethodnice Europske unije, ondašnje Europske zajednice, priznale državnu nezavisnost Republike Hrvatske od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, (proglašene na državnom saboru u Zagrebu, dana 25. lipnja 1991. godine).

„ČOVJEK nije OSOBA nego VLASTITI i JEDINI POSJEDOVATELJ i NOSITELJ SVOJIH PRAVA. Poništite čovjekovo pravo, i što je od države ostalo nego razbojnička družina.“

Do dana današnjeg te iste eurpske zemlje, koje su među prvima priznale hrvatsku državnu nezavisnost, nisu priznale velikosrpsku agresiju koja je dovela do raspada bivše Jugoslavije, već Jugoslavensku krizu tumače kao 'građanski rat', to jest interpretiraju taj rat na isti način kao i službeni Beograd, bilo iz doba Slobodana Miloševića, bilo njegovih nasljednika u vrijeme kada Srbija pretendira na članstvo u Europskoj uniji. Razlog tome je jasan, vlade tih zemalja su aktivno pridonijele ratu, agresiji i ratni zločinima, ali nisu odgovarale za to, već su pred međunarodni sud izveli žrtvene jarce iz balkanskih zemalja.

Putem Međunarodnog suda I.C.T.Y. je hrvatska žrtva čak izjednačena s velikosrpskim krvnikom i ratnim zločincom koji je počinio etničko čišćenje Hrvata, i genocid nad Hrvatima, radi stvaranja 'velike Srbije', to jest izvršeno je to niveliranje krivnje od strane svjetske masonerije koja manipulira s međunarodnim institucijama. Europski parlament priznao je samo srpski genocid u Srebrenici, iako se događao na cijelom onom dijelu teritorija BiH koji su pobunjeni Srbi osvojili. Međunarodna zajednica liberalnog Zapada (opet masonerija koja iz pozadine vuče konce politike) je velikosrpskog agresora nagradila Daytonskim sporazumom iz 1995. s polovicom osvojenog teritorija Republike Bosne i Hercegovine, koju je ukinula i stvorila Bosnu i Hercegovinu dva konfederalna entiteta, s pravom na pripajanje Srbiji i Hrvatskoj, to jest, potvrdila je podjelu Bosne i Hercegovine, koju je na neki način poticala, jer je Slobodana Miloševića uzela kao partnera u pregovorima o rješenju krize, iako je on bio generator krize u bivšoj Jugoslaviji, uz velikosrpski Memorandum SANU, i stvaranje umjetne Kosovske krize koja je eskalirala u Jugoslavensku krizu, i krvavi raspad SFRJ, koji su prouzročili srpski komunisti i udbaši u sprezi s jugoslavenskim komunistima i udbašima iz Hrvatske. U tome je srpski 'vožd' Slobodan Milošević imao podršku svjetske masonerije, a Kissinger se zalagao za podjelu BiH, te se za krađu hrvatske zemlje u korist velikosrpske politike zalaže i danas. Izbor Donalda J. Trumpa za 45. predsjednika Sjedinjenih Američkih Država je takvu protuljudsku politiku poljuljao, i učinio je histeričnom i kaotičnom, uz to što je notorno lažljiva. Inače, do rata je, dakle, u bivšoj Jugoslaviji došlo, jer je to bila država koja je bila razbojnička družina, s nepravednim sustavom.

Međunarodno priznanje hrvatske nezavisnosti predvodila je Sveta stolica (papa sveti Ivan Pavao II) i Njemačka pod vodstvom kancelara Helmuta Kohla koji je za to najzaslužniji, a ne njegov izvršitelj Hans Dietrich Genscher, prijatelj udbaša i hrvatskog de facto veleizdajnika, bivšeg ministra vanjskih poslova SFRJ), koji je Hrvatskoj, s prijedlogom Vijeću sigrnosti UN za uvođenje embarga na izvoz oružja u SFRJ, stavio u rujnu 1991. omču oko vrata, iz koje se izvukla zahvaljujući hrvatskim otporom u Vukovaru, koji su predvodili Dobroslav Paraga, osnivač Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) koje je naoružao, i 500 njihovih dragovoljaca, bojovnika koji su zajedno s vukovarskim braniteljima učinili čudo, slomivši kičmu agresorskoj JNA i zaustavivši četničke bande u daljnjem osvajanju hrvatskog teritorija Republike Hrvatske. Nastao je Sarajevski mir koji je u sebi sadržavao kukavičje jaje koje je predsjednik Tuđman prihvatio u vidu dolaska međunarodnih snaga UNPROFOR koje su cementirale srpska osvajanja u Republici Hrvatskoj, a poslije i u Bosni i Hercegovini, razmjestivši se na prvim crtama na frontu koji je odvajao osvojena od slobodnih područja. Na zahtjeve za povlačenjem ovih snaga, koje je pravaška oporba pod Paragom zahtijevala 1992. godine, pod geslom 'UNPROFOR GO HOME, SAV NAROD U SVOJ DOM', je režim predsjednika Tuđmana odgovorio klevetničkom hajkom režimskih medija pod palicom komunista, i udbaškim metcima, te kaznenim progonom, komunističkim kadrovima izvitoperenog, pravosuđa Republike Hrvatske. Paragina politika ratnog savezništva Republike Hrvatske i BiH protiv velikosrpske agresije ostvarena je od strane Američkog predsjednika Billa Clintona koji je prvog hrvatskog predsjednika pod silom prijetnje natjerao na potpisivanje Washingtonskih sporazuma koji su omogućili oslobodilačke vojne operacije Bljesak i Oluju, i s njima povezane oslobodilačke operacije Hrvatske vojske i njene produljene ruke u BiH, Hrvatskog vijeća obrane, s Armijom BiH, i oslobođenje velikih dijelova okupiranog teritorija, a skoro je oslobođena i Banjaluka i posavski koridor koji je spaja sa Srbijom, međutim, Clintonova administracija je za potpuno oslobađanje stavila veto, i poslušni predsjednici Tuđman i Alija Izetbegović su svoje vojske vratili na početne položaje, a Bosanska posavina je još i prije 'Daytona' izdana, i predana od strane 'hrvatskog' vrhovništva u ruke Srbima, a poslije i neka druga područja u kojima su poginuli hrvatski vojnici, branitelji dok su oslobađali zemlju od okupacije pobunjenih Srba i ratnih zločinaca generala Ratka Mladića, milicajca Milana Martića, i psihijatra Radovana Karadžića.

Nakon 22 godine nezavisnosti je Republika Hrvatska ušla dana 1. srpnja 2013. u članstvo naddržave i umjetne tvorevine Europsku uniju, kada su vladajuće i korumpirane političke stranke bivših komunista i potomaka partizana predali potpisivanjem Lisabonskog sporazuma velike dijelove nezavisnosti (souverainiteta) hrvatskog naroda u ralje bruxellske birokracije i autoritarnih nedemokratskih tijela poput Europske komisije, i dr., a Hrvatski sabor svoje ovlasti u ruke Eurospkog parlamenta u kojem nisu zastupljeni narodi Europe. Hrvatska sudska vlast je još prije toga predana pod vrhovništvo Europskog suda za ljudska prava, tako da su nakon ulaska RH u EU sve tri razine vlasti, izvršna (egzekutiva), zakonodavna, (legislativa), i sudska, (jurisdikcija), predani u ruke strane sile, dok je referendum o tome bio nedemokratski, i manipulativan s ustavnim izmjenama izvršene od strane saborskih zastupnika, a ne na referendumu, koje su omogućile odustajanje od nezavisnosti. Tema nezavisnost jest, dakle, prošlost. Što je ostalo onda? Demokracija, i pravna država?

Slobode nema ako nema nezavisnosti, i državnog prava. „Nasilje protiv vjere, nasilje protiv prava, i nasilje protiv čovjeka je nespojivo s prirodnim pravom, a u međunarodnom pravu je ono kao djelo ubojstva naroda (genocid) kažnjivo!“ Hrvatskom narodu učinjeno je nasilje od strane njegovih vlasti, i njegove vlade, i to sve tri vrste navedenih nasilja. Hrvatski čovjek je u Republici Hrvatskoj pretvoren u osobu, i pravni subjekt nepravednih vlasti i nepravedne države koja je pravna država samo na papiru.

„ČOVJEK nije OSOBA nego VLASTITI i JEDINI POSJEDOVATLEJ i NOSITELJ SVOJIH PRAVA. Poništite čovjekovo pravo, i što je od države ostalo nego razbojnička družina.“

„Demokracija i pravna država nisu istovjetni (identični) pojmovi. Razlog i mjera djelovanja političara ne smije biti USPJEH, a kamoli vlastiti MATERIJALNI PROBITAK! Politika se mora potruditi oko stvaranja PRAVEDNOSTI, da bude pravedna kako bi tako mogla stvoriti pretpostavke za MIR. Naravno, političar će tražiti uspjeh koji mu omogućava oblikovanje njegove politike, međutim, pri tome on mora njen uspjeh podrediti mjeri pravednosti, volji za pravom, i razumijevanju prava. Uspjeh može biti i zavođenje, čime se otvara put ka krivotvorenju prava i upropaštavanju pravednosti.“ (Papa Benedikt XVI)

„Uzmi ljudima njihova prava, uzmi ga narodu, uzmi ga čovjeku, i što je ostalo, što je u tom slučaju država nego velika razbojnička družina“, reče jednom sveti Augustin.

Drugim riječima, oduzmi čovjeku i narodu njegov izvorni identitet, to jest, personificiraj čovjeka i pretvori ga u pravnom smislu u osobu, i izloži ga nepravdama politike i nepravednim zakonima, onda se država koja treba štititi stanovnike u njoj pretvara u razbojničku špilju čija družina udružena u zločinačkom poduhvatu okreće državu protiv naroda u njoj. To se dogodilo hrvatskom narodu u Republici Hrvatskoj i BiH, ali i u Srbiji davno prije raspada SFRJ.

„Moć naroda proizlazi iz prava i vjere. Čovjek je živi slobodni duh. Personifikacija čovjeka ga pretvara u broj i mrtvilo, (vidi Osobni identifikacijski broj, OIB), a pravna osoba znači mrtvu stvar. Bog nije stvorio osobu nego čovjeka na svoje lice i naličje“, dakle, muško i žensko je stvorio, koji ujedinjeni ljubavlju u duši i tijelu zrcale savršeni Božji karakter. („Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama.“ I. Kor. 3, 16 „... Jer Bog je ljubav! I. Iv. 4, 8) „Sveti duh je u različitim Božanskm veličinama: Duh mudrosti, Duh sposobnosti, duh mirnoće srca našega, Duh ljubavi i Duh istine.“ (Velečasni Stjepan Levanić) Ljubav je, po Svetom pismu, ili Riječi Božje, najvažnija zapovjed, voljeti svog bližnjeg kao sebe samog, a ne samo svoju braću i svoje sestre, čak ljubiti i neprijatelja svoga da mu Bog podari milosrđe kako bi spasio svoju dušu. Ljubav jest najveća snaga Duha, i najljepši izražaj osjećaja, koji zrcali karakter Boga.

„Bog, dakle, nije stvorio iluziju, to jest umjetnu osobu s brojem, nego prirodnog čovjeka.“ Stoga su osobne iskaznice, i OIB, kao i micro-chip za implantaciju pod kožu životinje, i čovjeka, protu-Božja nedjela, jer čovjeku oduzimaju njegovu slobodu. Osim fizičkog 'pečata zvijeri', vidljive lance i okove, kao i nevidljive lance poput osobnog broja i čipa u kreditnoj kartici i ispod ljudske kože, postoji i duhovni pečat 'zvijeri', sluge anti-Krista, dakle, onečišćenje duše grijesima nepokajanoga čovjeka, ali to je druga priča.

„Bog postoji na svijetu vidljiv kroz čovjekova dobra djela, prožeta s ljubavlju. Kad radimo s ljubavlju, to ne radimo mi kao 'mi', (ili ja kao 'ja'), već Božji duh u nama, '...jer Bog je ljubav'.

Suprotstavi moć pravu, i država se pretvara u instrument uništenja čovjeka, vođena s razbojničkom družinom koja ugrožava i sve druge oko sebe, dakle, i međunarodno gledajući predstavlja opasnost po slobodu u odgovornosti, i po mir u svijetu!“

„Narod se definira samo priznanjem vjere u Stvoritelja. Međunarodno pravo može se definirati samo nastankom PRIRODNOG PRAVA, jer Bog nije stvorio personificiranog čovjeka (prirodnu osobu) niti pravnu osobu, nego PRIRODNOG čovjeka kao svoje naličje.“

Osobna iskaznica i OIB ne predstavlja čovjeka nego državu oteta od naroda u kojoj vlada razbojnička družina u udruženom zločinačkom poduhvatu protiv naroda. To se može pratiti na obračunu vlastodržaca u Republici Hrvatskoj s hrvatskim narodom, i to, kako putem pravosuđa i nepravednih zakona, čak i ignoriranjem nekih zakona jer su pravedni, tako i putem nepravedne porezne politike i izvršnih tijela koja vrše nepravdu, medijskom propagandom, hajkom protiv Hrvata i i klevetanjem Hrvata kao i iskrivljavanjem povijesne istine,  te vanjskom politikom protivno nacionalnim interesima zdrave pameti.

„Osnovna zadaća političara mora biti, da služi pravu, to jest narodu i čovjeku, i da ga brani od nepravde, iznutra i izvana.“

„Kako prepoznajemo, što je pravo, i kako razlikujemo dobro od zla, između dobrote i zločestoće, stvarnog i hinjenog prava?“ (Nepravda nikada neće reći da je nepravedna.)

„Država treba služiti duhovno živom čovjeku, narodu živog duha. U personifikaciji čovjeka nema vjere, tako ni naroda, osim po imenu.“ Ljudi postaju 'osobe', 'porezni obveznici', 'potrošači', 'vojni obveznici', 'državni i lokalni službenici', 'javne osobe', i 'privatne osobe', pa i 'državni neprijatelji' kojima se sudi 'u ime naroda', što je blasfemija i prevara; ljudi u takvom sustavu postaju čak i 'štetočine' (vidi, npr. lažljivu priču o CO2), itd. Čovjeku je time oduzeta čast i njegovo dostojanstvo, on postaje rob, tlačen u vlastitoj državi, rob razbojničke družine na vlasti, čak i bez obzira na formalni demokratski predznak vlastodržaca koji na vlast dolaze na nominalnim demokratskim izborima, (uz biračke spiskove sa stotinama tisuća mrtvih ljudi), što pripadnici razbojničke družine zovu 'festivalom demokracije', čime se otvoreno rugaju narodu, kao što se rugaju s nazivom 'Trg maršala Tita', a događa se da i sam čovjek u takvom okruženju postaje razbojnik i notorni lažljivac kao i članovi vlastodržačke bande, i prestaje biti čovjek od istine, pravedan, dakle čovjek od ljubavi. U takovim okolnostima je čovjek odvojen od čovječnosti, pretvara se, dakle, u osobu i broj, u roba, i u robu ili u stvar u nečijem vlasništvu. Neznalice i ohole osobe čak se smiju na spomen da je Republika Hrvatska s ulaskom u članstvo Eurpske unije postala dioničko društvo u doslovnom smislu te riječi, i to društvo s ograničenom odgovornošću, dakle, d.o.o. koje ima svoj broj, evidentiran u Londonu, kao što i vlada nije vlada nego d.o.o., Hrvatski sabor nije sabor nego d.o.o., policija je d.o.o., sudovi su d.o.o., vladine agencije su d.o.o., itd. Razbojnička družina je čovjeka prodala već s rodnim listom s kojim se trguje. Vlasnik osobe nije Bog, jer Stvoritelj je stvorio prirodnog čovjeka, a ne umjetnu osobu.

Njemački predsjednik Joachim Gauck tvrdi, da „elite nisu problem, narodi su ovog trenutka problem.“ (www.zuerst.de od 22. 6. 2016.) Njemački predsjednik je očito izrekao i laž i glupost, jer narodi nisu problem, ali i elite nisu problem, jer problem je nešto što zvuči nerješivo. Kako narodi mogu biti problem kad su Božji, a elite su vražje, međutim, kad samozvane elite, u ovom slučaju svjetska financijska elita želi narode pretvorit u roblje, a narodi se protiv toga bune, onda su narodi 'problem', kad, npr. Nijemci postave pitanje: Tko je nas, jer mi smo narod, pitao, slažemo li se s doseljenjem milijuna stranaca i muslimana u Njemačku? Je li bilo referenduma o tome, čak niti u predizbornoj kampanji migrantska politika nije bila na dnevnom redu, a dogodila se u rujnu 2015. iznenada, i to snagom eksplozije, kada je na prevaru i protuzakonito dovedeno nekoliko milijuna stranaca i ljudi strane vjere i drugih rasa u Europu. Očito se Nijemcima i drugim europskim narodima poput Šveđanima, Talijanima, Grcima i Francuzima, i dr., dogodila velika nepravda koju im je migrantska politika EU nanijela, i ugrozila njihovu sigurnost, njihov identitet, njihovu kulturu, pa i sam fizički opstanak koji se jamči Poveljom UN o ljudskim pravima, ali ne samo njima nego svim narodima u Europi. Migrantskom politikom srušene su nacionalne granice i vanjska granica EU po Schengenskom sporazumu, i Dublinskom sporazumu. Vlade zemalja-članice su s migrantskom politikom djelovale protuzakonito, i zajedno s medijima su lagali da se radi o 'izbjeglicama', iako se u većini slučajeva radilo o gospodarskim imigrantima među koje su u Europu došli i na tisuće boraca za tako zvanu islamsku državu, 'sveti ratnici džihadisti', ili teroristi. Očito pravna država u EU ne funkcionira, a demokracija nije njen jamac, međutim, vjera jest, ali kršćanska vjera je u EU na pogazu političko-ideološkog islama, i borbeno-ateističkih pro-masonskih vlastodržaca u strukturama EU i bruxelleskoj birokraciji sažetoj u kratici 'EUSSSR'. EU je postala tvorevina elita i njihovih korporacija. Bivši predsjednik Europske komisije iz Portugala, Jose Manuel Barroso je, npr., nakon završetka svog mandata dobio posao u wallstreetskoj banci 'Goldman Sachs'. (www.zeit.de 09. 7. 2016.) Svaki komentar tome je suvišan. EU se trese kao bivša komunistička Jugoslavija; oni koji su u javno-političkom životu hrvatske politike zagovarali učlanjenje Republike Hrvatske u Europsku uniju, i hrvatski narod time izložili još većoj nepravdi nego koju je osjećao i doživio u svojoj vlastitoj državi, trebaju dati ostavke na svoje položaje, i otići iz politike i s bilo koje dužnosti bilo koje institucije!

Država treba služiti duhovnom živom čovjeku, narodu živoga duha, ne umrtvljenom, ugašenom, ostatcima ostataka nekada hrvatskog naroda. „U personifikaciji čovjeka nema vjere, tako nema ni naroda, osim po imenu. Ljudi postaju 'osobe', gubeći svoju čovječnost, gasi se ljubav u njihovim srcima“, oni prestaju biti svijetli primjer, potpadavši pod diktat i teror razbojničke družine ili mafije koja ima državu, a 'osobe' ili 'građani' su u njoj roblje.

„Demokracija nije jamac pravednosti. Kriterij većine nije dovoljan...“, iako se ni on u 'liberalnoj demokraciji' ne poštuje uvijek. „ (...) Političar koji ne odgovara za svoje postupke, kršeći zakon(e), (koji se čak ne pridržava vlastitih zakona koje donese), i predizbornih obećanja, nisu punoljetni, jer nisu odgovorni...“ Čak je skovan pojam 'odgovorna osoba', iako bi trebalo glasiti 'odgovoran čovjek', ali nema odgovornosti, to jest političari u pravilu ne polažu svoj mandat iz moralno-političke odgovornosti, niti ih se kazneno goni odnosno sudovi ih ne procesuiraju već nepravedno kažnjavaju stare ljude koji kopaju po kantama za smeće sakupljajući ostatke hrane ili plastične boce koje unovče i kupe si koru kruha. Kažnjava se baku na tržnici, koja prodaje voće i povrće, jer nije platila porez na to, i stara žena koja pređe preko ceste dok je crveno svjetlo na semaforu, ali oni koji pokradu tisuće, milijune, pa i milijarde, ostaju kao bitange pošteđeni svoje neodgovornosti, reklo bi se, neprofesionalnosti, i nestručnosti, ako uopće imaju stručnu naobrazbu, to jest ako nisu krivotvorili svoju diplomu, što je također čest slučaj, da se lažno predstavljaju i imaju krivotvorene biografije. „(...) Pravo čovjeka nalazi se iznad demokratskog principa većine. Ne smije netko 'u ime naroda', oduzet čovjeku, ljudima, i narodu njegova prirodna prava“, npr., pravo na život, čak i prije rođenja, ili pravo na dostojan život, na kruh, pitku vodu i krov nad glavom, ali tjera ga se ovrhama iz njegovo jedinog doma, (i to de facto protuustavno), i uskraćuje ga se za kruh s umjetnom nezaposlenošću, izazvana ne samo umjetnim ekonomskim krizama, koje 'elita' prouzroči, nego i pljačkom nacionalnog bogastva kroz zakon o tzv. pretvorbi i privatizaciji, što je zakonski čak proglašeno ratnim profiterstvom koje se u pravilu ne goni niti procesuira.

„Kod demokratskog političara pitanje – odgovara li zakon istini i pravdi – nije vidljivo.“ (Papa Benedikt XVI)

Ljudi se moraju sami osloboditi, jer tko svoja prava ne poznaje, nema prava. Ili, tko se za svoja prava ne bori, izgubio ih je, ili dragovoljno odustaje kao čovjek na svoja prava. Barem je jasno, 100 i više godina nakon Oca domovine Ante Starčevića, zašto je stalno govorio, i trubio Hrvatima, o njihovim pravima i potrebi da se za njih bore i izbore, od državnog prava hrvatskog naroda do prava svakog hrvatskog čovjeka i političkog Hrvata. Za prava čovjeka i naroda se treba boriti dok se ista ostvare, i onda ih treba braniti, jer tko se ne bori, taj je rob!

„Sustav je definiran dobitkom i gubitkom, uspjehom i neuspjehom, motivacijom i depresijom, rastom i ekspanzijom, i smanjenjem.“

Kako se prepoznaje, što je pravo i pravda?

„Onda kada je pravo i pravda utemeljna na njihovim izvorima: priroda i pamet, to jest objektivna i subjektivna pamet, a pretpostavke za obje sfere utemeljene su u stvaralačkoj pameti Boga – Tvorca.


Pravna kultura Zapada rođena je u tom doticaju s kršćanstvom, koja je za pravnu kulturu čovjeka bila odlučujuća za njegovu životnu sreću. Dakle, ratovi ne nastaju Božjom voljom nego povredom Božjih zakona i zapovjedi, kao i kršenjem međunarodnog prava i prirodnog prava čovjeka, tako i prava na mir. Prirodna prava čovjeka, i ljudska prava osobe nisu istovjetna. Prirodno pravo je pravo dano čovjeku od njegovog Tvorca. Ljudi postaju izvan toga žrtve sustava države“, ili kad je nacionalna država ukinuta kao u slučaju Republike Hrvatske u korist Eurospke unije koja nije država niti je međunarodno priznata, jer nema sjedište u Organizaciji UN u gradu New Yorku na East Riveru, u kojoj su države samo na razini folkora ili iluzije radi varanja i zavaravanja, onda u naddržavnoj korporacijskoj tvorevini elita poput EU. Ona jest elitni klub, kako je rekla jedna političarka iz Hrvatske, ali za elitu, a ne za narod, no, to je bila prešutjela kad je Hrvate nagovarala da na referendumu glasaju za priključenje RH Europskoj uniji, šireći strah da ako to ne bi učinili, da će brzo ostati bez mirovina, što je laž.

„Kad se priroda definira funkcionalno, kao što to čine prirodne znanosti na sveučilištima, ne može se izgraditi most do ethosa ili morala, dakle, ćudoređa kao životnog osnova čovjeka i društva, koje čini osnov htijenja i djelovanja. Cjelokupnost etičko-moralnih norma, ideala, itd., kao pak osnova subjektivnih motiva i unutarnjih mjerila čovjeka.

Pravo je duhovno živa znanost, a ne umjetnost reda po volji. U pravosuđu o zakonima i redu se nigdje ne spominje 'čovjeka', nego samo 'pravnu osobu', i osobe s brojem (OIB).“ Pravosuđe de facto nije mjerodavno za čovjeka, i nema nikakovo pravo polagati prava na njega i obveze za njega.

„Čovjek ima prirodu koju mora poštivati, a ne s njome manipulirati. Čovjek nije sam po sebi tvorac slobode. Čovjek se ne stvara sam. Čovjek je duh i volja, ali i priroda, a njegova volja je pravo samo onda kada sluša prirodu, kada je poštuje, i kada se prihvaća kao onaj koji on jest, i koji se nije sam stvorio niti pravi druge ljude (svoje potomstvo, i klonove). Tako i samo tako izvršava se stvarna čovjekova sloboda.“

„O uvjerenju o jednom Tvorcu – Bogu dolazi zamisao (ideja) o ljudskim pravima, ravnopravnosti svih ljudi pred pravom, saznanje o nepovredivosti ljudskog dostojanstva svakog pojedinog čovjeka, i znanje o odgovornosti ljudi za svoje djelovanje. Ovo saznanje o pameti tvori naše sjećanje o našoj kulturi. Ignoriranje ove istine i gledanje na nju kao da se radi o reliktu prošlosti, značilo bi izvršiti amputaciju naše kulture koje bismo bili pokradeni. To bi otelo našu kulturu, našu opstojnost, dakle, naš Božji identitet, naš pečat Božji Duh sveti, i prestali bismo biti djeca Božja...“, ljubav, u konačnici svjetlo kao vrhunac ljubavi. „(...) Europa bez duhovno živog čovjeka samo je mit, iluzija o nečemu. Svijest čovjeka o odgovornosti čovjeka pred Bogom, i o priznanju nedodirljivosti čovjekovog dostojanstva, i to svakog čovjeka, postavlja mjeru prava, koja je zadana za obranu u ovom povijesnom trenutku. Danas možemo htjeti ništa drugo do srce koje sluša, da bude sposobno razlikovati dobro od zla, i tako postaviti istinsko pravo, da služi pravu i miru.“ (Papa Benedikt XVI.)

U kojoj mjeri prosječni čovjek u Hrvatskoj osjeća pravdu nešto više od četvrt stoljeća nakon proglašenja hrvatske nezavisnosti, po drugi puta u 20. stoljeću, u toj mjeri je od Republike Hrvatske nešto ostalo od međunarodnog priznanja njezine nezavisnosti i slobode koju je izborio hrvatski narod na čelu s dragovoljcima, hrvatskim braniteljima 1991. godine kada je u velikosrpskoj agresiji obranio svoju opstojnost, nezavisnost i slobodu. U suprotnom se treba iznova boriti za svoja prava kao Božjeg čovjeka, i kao pripadnika Božjeg hrvatskog naroda, čije ime bih više volio da je zapisano gore na nebu nego da je slavno na zemlji, a kad je slavno na zemlji, onda neka je u slavu Božju na zemlji.

PS: Svi citati u ovom tekstu, osim ako nisu navedeni od nekog drugog, su citati Josefa Ratzingera, pape u mirovini Benedikta XVI, iz njegovoga govora na saveznom njemačkom saboru u Berlinu.)

Profesor Goran Jurišić, Zagreb, 15. I 2017.

Joomla Templates and Joomla Extensions by JoomlaVision.Com